Svoju snagu prepoznaćeš po tome
Koliko si u stanju
Da izdržiš samoću.
Džinovske zvezde samuju
Na ivicama svemira.
Sitne i zbunjene
Sabijaju se u galaksije.
Seme sekvoje bira čistine
Sa mnogo sunca, uragana i vazduha.
Seme paprati zavlači se u prašume.
Orao nikad nije imao potrebu
Da se upozna sa nekim drugim orlom.
Mravi su izmislili narode.
Svoju snagu prepoznaćeš po tome
Koliko si u stanju
Da prebrodiš trenutak,
Jer trenutak je teži
I strašniji i duži
Od vremena i večnosti.
28 December, 2011
08 September, 2011
"U spomen Miroslavu - Miki Antiću" - Branislav Petrović
Dogodio se jednom na zemlji,
Na svetoj vojvodjanskoj zemlji,
Pesnik sveta,
Miroslav - Mika Antić!
Gospo'n Mika garavih sokaka,
Mika ''bači'' iz široke Bačke,
Paor i čoban iz ravnog Banata,
Filozof i bećar iz kićenog Srema!
Ciganski knez! Ružokradica!
Poslednji vojvoda Vojvodine!
Nikad ga nevideh bez konja i sokola!
Konj da ga pronosi po banatskim pustama,
A soko da mu zvezdu padalicu
iznad Mokrina lovi i ulovi...
Pa kad ono zabasamo u vetrenjače,
u napuštene mlinove, razbojnička svratišta
tad' svi poviču ''Ta di si bre, Miko''!
A onda Mika Antić postane harmonika,
postaje ćemane, postaje bas,
postaje truba, postaje tambura,
postaje vino, postaje cveće na stolu...
A onda Mika bude kralj,
bude ''Li Taj Po'', bude ''Katu''
bude ''Vijon'', bude ''Ljermontov''!
Na momente, gorak k'o Jakšić,
a opet da ga na ranu priviješ k'o Desanku.
Dogodio se jednom na zemlji,
na svetoj Vojvodjanskoj zemlji,
Miroslav Mika Antić, živo čudo u čudjenju neprestanom.
Dobar vetar kapetane,
kapetane gospo'n Miko bre!
Dobre i rodne nebeske njive!
Ej bre Miko, Miko ''bači''!
Dovidjenja Miko kišo zlatonosna!
Ej bre Miko čovečino!
Pa, putuj brate Miko,
Poslednji vojvodo Vojvodine!
Na svetoj vojvodjanskoj zemlji,
Pesnik sveta,
Miroslav - Mika Antić!
Gospo'n Mika garavih sokaka,
Mika ''bači'' iz široke Bačke,
Paor i čoban iz ravnog Banata,
Filozof i bećar iz kićenog Srema!
Ciganski knez! Ružokradica!
Poslednji vojvoda Vojvodine!
Nikad ga nevideh bez konja i sokola!
Konj da ga pronosi po banatskim pustama,
A soko da mu zvezdu padalicu
iznad Mokrina lovi i ulovi...
Pa kad ono zabasamo u vetrenjače,
u napuštene mlinove, razbojnička svratišta
tad' svi poviču ''Ta di si bre, Miko''!
A onda Mika Antić postane harmonika,
postaje ćemane, postaje bas,
postaje truba, postaje tambura,
postaje vino, postaje cveće na stolu...
A onda Mika bude kralj,
bude ''Li Taj Po'', bude ''Katu''
bude ''Vijon'', bude ''Ljermontov''!
Na momente, gorak k'o Jakšić,
a opet da ga na ranu priviješ k'o Desanku.
Dogodio se jednom na zemlji,
na svetoj Vojvodjanskoj zemlji,
Miroslav Mika Antić, živo čudo u čudjenju neprestanom.
Dobar vetar kapetane,
kapetane gospo'n Miko bre!
Dobre i rodne nebeske njive!
Ej bre Miko, Miko ''bači''!
Dovidjenja Miko kišo zlatonosna!
Ej bre Miko čovečino!
Pa, putuj brate Miko,
Poslednji vojvodo Vojvodine!
27 June, 2011
Granice...
Ne postoje prepreke! Ne postoje granice! Mi nismo daleko jedno od drugog, mi smo tu, jedno pored drugog, dokle god su naše misli usmerene u istom smeru... Ako mislimo isto, daljina je ništavna! U našim mislima, uvek ćemo se naći negde... Tu, jedno pored drugog, otudjeni od zlog i prolaznog sveta... Ponekad smo ipak sami, a sebi dovoljni!
07 June, 2011
Pitala si me...
Tražila si da ti napišem nešto, neke lepe reči, nešto što će ti prijati, čime ćeš se hvaliti pred drugaricama... Znaš da ću ja, istog trena, kao zaljubljeni klinac to i uraditi! Ali šta bih mogao da ti napišem? Mogu ti napisati da si ti jedina svetla tačka u ovoj tami, koja me svojim sjajem vodi ka nekim lepšim trenucima, koja tera tugu i tamu što dalje, i koja mi ulepšava ove tmurne i dosadne sate i dane koji su ispunjeni samo tišinom i samoćom...
22 May, 2011
18 April, 2011
Šta si ti meni?
Ne mogu reći da si mi ti sve! Ali mogu reći da si vazan deo, veliki deo, mojih misli, neko moje lepše sutra, neko ko me nikada neće izneveriti, i neko ko će uvek biti uz mene, ma koliko se ja suprostavio mislima drugih! Ti i ja smo deo jednog drugog sveta, mi tu živimo... Možda niko ne moze to da shvati, ali mi se razumemo dovoljno da zanemarimo spoljni svet! Ako nestane svet, ti ćeš uvek biti tu, ti ćeš uvek biti svetla tačka, koja će me voditi do nečeg boljeg, nečeg što drugi neće znati da postoji... Tu ćemo biti samo ti i ja, i naš mali savršeni svet...
22 March, 2011
"Voleti..." - Vladeta Jerotić
Voleti drugog čoveka znači i razumeti ga, a svakako i opraštati mu. Nije, doduše, lako voleti čoveka onakav kakav jeste, ali samo ako budemo u stanju da ga ne samo prihvatimo već da ga i zavolimo upravo onakav kakav jeste, podstaći ćemo ga da postane upravo onakav kakav može da bude...
08 March, 2011
Fališ...
I uvek fali baš jedna kao ti, da sa njom podelim ovih par reči koje nikome nisam rekao, koje niko nikada nije zaslužio...
20 February, 2011
"Nedostaje mi naša ljubav" - Djordje Balašević
Na jastuku... Bdim na ponoćnoj straži kao stari posustali ratnik
Kom svaki put od riznice neba jedva zapadne mesečev zlatnik...
Pod oklopom drhti košuta plaha večno gonjena tamnim obrisima straha
Koja strepi i od mirnih obronaka sna...
Nedostaje mi naša ljubav, mila... Bez nje se život kruni uzalud...
Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud...
Ja znam da vreme ne voli heroje... I da je svaki hram ukaljalo...
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije valjalo...
Kad potražim put u središte sebe, staze bivaju tešnje i tešnje...
I skrijem se u zaklon tvog uha kao minđuša od duple trešnje...
Al uspevam da jos jednom odolim da prošapućem da te noćas ruski volim...
Šta su reči... Kremen što se izliže kad tad...
Nedostaje mi naša ljubav, mila... A bez nje ovaj kurjak menja ćud...
Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud...
Ja znam da vreme svemu menja boje... I da je silan sjaj pomračilo...
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije značilo...
Ponekad još u moj filcani šešir spustiš osmeh ko čarobni cekin...
I tad sam svoj... Jer ma kako me zvali ja sam samo tvoj lični Harlekin...
Ponekad još... Suza razmaže tintu... I ko domina padne zid u lavirintu...
Tako prosto... Ponekad još stignemo do nas...
Nedostaje mi naša ljubav, mila... Bez nje uz moje vene puže stud...
Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud...
Ja znam da vreme uvek uzme svoje... I ne znam što bi nas poštedelo?
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije vredelo...
Kom svaki put od riznice neba jedva zapadne mesečev zlatnik...
Pod oklopom drhti košuta plaha večno gonjena tamnim obrisima straha
Koja strepi i od mirnih obronaka sna...
Nedostaje mi naša ljubav, mila... Bez nje se život kruni uzalud...
Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud...
Ja znam da vreme ne voli heroje... I da je svaki hram ukaljalo...
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije valjalo...
Kad potražim put u središte sebe, staze bivaju tešnje i tešnje...
I skrijem se u zaklon tvog uha kao minđuša od duple trešnje...
Al uspevam da jos jednom odolim da prošapućem da te noćas ruski volim...
Šta su reči... Kremen što se izliže kad tad...
Nedostaje mi naša ljubav, mila... A bez nje ovaj kurjak menja ćud...
Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud...
Ja znam da vreme svemu menja boje... I da je silan sjaj pomračilo...
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije značilo...
Ponekad još u moj filcani šešir spustiš osmeh ko čarobni cekin...
I tad sam svoj... Jer ma kako me zvali ja sam samo tvoj lični Harlekin...
Ponekad još... Suza razmaže tintu... I ko domina padne zid u lavirintu...
Tako prosto... Ponekad još stignemo do nas...
Nedostaje mi naša ljubav, mila... Bez nje uz moje vene puže stud...
Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud...
Ja znam da vreme uvek uzme svoje... I ne znam što bi nas poštedelo?
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije vredelo...
04 February, 2011
"Mali kamerni nokturno" - M.A.
Nikad te niko neće ovako tesno grliti
uznemirenu i belu.
Ja sam mornar bez kompasa
kome uvek polude lađe.
Nikad ti niko neće
ovako u krvotok uliti
poslednju nežnost celu,
i pronaći u tebi i nadu i beznađe.
Nikada više nećes
ovako divno truliti
u običnom hotelu,
a ne želeti ipak odavde da izađeš.
Ti si najukusnija krv sveta
koju sam upio hlebom
mog mrkog trbuha.
Ti si so sa oteklih usana
koje smo oljuštili očnjacima
i prosuli po mojim bedrima
i tvojim dojkama.
Ti si najbeskonačnije,
najubitačnije nebo
kraj mog rumenog uha.
Najbesramnija devojka
koju sam sreo među ženama.
Najstidljivija žena
koju sam sreo među devojkama.
Kad ti izgovaram ime,
usta su mi puna krzna,
i tamjana,
i cveća,
i mesa.
U očima mi grme grčevi svetlosti.
U temenu se protežu
grobovi grbavi.
Kad ti izgovaram ime,
sav sam popljuvan,
i čist,
i mek,
i grešan,
i besan.
I polumrtav od ljubavi.
Vidiš koliko mi odjednom
razrokih zvezda
zoblje sa dlana,
zubima od zrele zobi.
Čuješ kako mi vinogradi
štucaju u džigerici,
i seme iz mesa
svetluca kao svitac pod čokoćem.
Naučio sam da uz tebe ričem,
i naričem,
i milujem,
i drobim.
Kad ti izgovaram ime,
sav sam ošamućen od sunca,
i bezbroj zamorenih reči
u ošurenom grlu mi klokoće.
Vidiš kako sam ti ovo srce
od riđeg cica
noktima zakovao
za obnaženi levi rever.
Pod pazuhom sam ti otkrio
toliko mnogo ptica
koliko nikad odjednom
nije video ovaj beskrilni sever.
Hoću da mi zenice pokipe
između tvojih trepavica.
Da budeš ravna od podavanja
i do kostiju prosta od prkosa.
Hoću da sva lica,
od mrtvačkih sanduka
do dečjih kolica,
imaju tvoje prve bore oko usana
i pege oko nosa.
Ovo ti se svetim
u ime svih onih koji su te želeli
po vozovima,
po šetalištima,
po bioskopima,
a nikad ih nisi dotakla.
Ovo sam se nagutao tvoje plave haljine
za sve preživele i nedoživele žeđi,
za sve što mi se u temenu klati
i u ramenima visi.
Ti si ono najlepše što sam uselio
u oči zelene od stakla,
u oči žute od gleđi.
Ti si sve ono jesi.
I sve ono što nisi.
Britvom ću morati
da te ljuštim sa sebe,
da te do krvi, kao krljušt, skidam.
Moraću da te otkidam
kao ljušturu školjke
uraslu u škrapu krečnu.
Jer video sam te svu.
Do stida.
I mnogo dublje od stida.
Jer video sam te večnu,
i isprljanu,
i mlečnu.
Zaboraviću ti usne na trbuhu,
kao beduin dve preklane kamile
u pustinji bez vode.
Sto vekova ću ostati ukopan korenjem
u bele peskovite bregove
tvog užarenog tla.
Sto vekova ću zbog tebe
noktima da se krstim
i kutnjacima molim.
Mesečinu ću kao ražanj
u grkljan da zabodem.
Sto vekova ću ovako da te volim,
užasno da te volim,
sav od paperja i sav od zla.
Beži zato dok možeš!
Ja sam već hiljadu suša
ovom krvlju nadojio.
Beži!
Ja sam već hiljadu potopa
ovim mesom potopio.
Ja sam Crvenkapa koja večera vukove.
Spasavaj se.
Silazim ti u utrobu kao noćna smena
u rudnik srebra.
Kad ti izgovaram ime,
ja sam i smešan i velik,
kao bog
koji se u jesen neizlečivo opio,
pa skita po vojničkim igrankama,
namiguje na ptice
i deli okolo svoja poslednja rebra.
uznemirenu i belu.
Ja sam mornar bez kompasa
kome uvek polude lađe.
Nikad ti niko neće
ovako u krvotok uliti
poslednju nežnost celu,
i pronaći u tebi i nadu i beznađe.
Nikada više nećes
ovako divno truliti
u običnom hotelu,
a ne želeti ipak odavde da izađeš.
Ti si najukusnija krv sveta
koju sam upio hlebom
mog mrkog trbuha.
Ti si so sa oteklih usana
koje smo oljuštili očnjacima
i prosuli po mojim bedrima
i tvojim dojkama.
Ti si najbeskonačnije,
najubitačnije nebo
kraj mog rumenog uha.
Najbesramnija devojka
koju sam sreo među ženama.
Najstidljivija žena
koju sam sreo među devojkama.
Kad ti izgovaram ime,
usta su mi puna krzna,
i tamjana,
i cveća,
i mesa.
U očima mi grme grčevi svetlosti.
U temenu se protežu
grobovi grbavi.
Kad ti izgovaram ime,
sav sam popljuvan,
i čist,
i mek,
i grešan,
i besan.
I polumrtav od ljubavi.
Vidiš koliko mi odjednom
razrokih zvezda
zoblje sa dlana,
zubima od zrele zobi.
Čuješ kako mi vinogradi
štucaju u džigerici,
i seme iz mesa
svetluca kao svitac pod čokoćem.
Naučio sam da uz tebe ričem,
i naričem,
i milujem,
i drobim.
Kad ti izgovaram ime,
sav sam ošamućen od sunca,
i bezbroj zamorenih reči
u ošurenom grlu mi klokoće.
Vidiš kako sam ti ovo srce
od riđeg cica
noktima zakovao
za obnaženi levi rever.
Pod pazuhom sam ti otkrio
toliko mnogo ptica
koliko nikad odjednom
nije video ovaj beskrilni sever.
Hoću da mi zenice pokipe
između tvojih trepavica.
Da budeš ravna od podavanja
i do kostiju prosta od prkosa.
Hoću da sva lica,
od mrtvačkih sanduka
do dečjih kolica,
imaju tvoje prve bore oko usana
i pege oko nosa.
Ovo ti se svetim
u ime svih onih koji su te želeli
po vozovima,
po šetalištima,
po bioskopima,
a nikad ih nisi dotakla.
Ovo sam se nagutao tvoje plave haljine
za sve preživele i nedoživele žeđi,
za sve što mi se u temenu klati
i u ramenima visi.
Ti si ono najlepše što sam uselio
u oči zelene od stakla,
u oči žute od gleđi.
Ti si sve ono jesi.
I sve ono što nisi.
Britvom ću morati
da te ljuštim sa sebe,
da te do krvi, kao krljušt, skidam.
Moraću da te otkidam
kao ljušturu školjke
uraslu u škrapu krečnu.
Jer video sam te svu.
Do stida.
I mnogo dublje od stida.
Jer video sam te večnu,
i isprljanu,
i mlečnu.
Zaboraviću ti usne na trbuhu,
kao beduin dve preklane kamile
u pustinji bez vode.
Sto vekova ću ostati ukopan korenjem
u bele peskovite bregove
tvog užarenog tla.
Sto vekova ću zbog tebe
noktima da se krstim
i kutnjacima molim.
Mesečinu ću kao ražanj
u grkljan da zabodem.
Sto vekova ću ovako da te volim,
užasno da te volim,
sav od paperja i sav od zla.
Beži zato dok možeš!
Ja sam već hiljadu suša
ovom krvlju nadojio.
Beži!
Ja sam već hiljadu potopa
ovim mesom potopio.
Ja sam Crvenkapa koja večera vukove.
Spasavaj se.
Silazim ti u utrobu kao noćna smena
u rudnik srebra.
Kad ti izgovaram ime,
ja sam i smešan i velik,
kao bog
koji se u jesen neizlečivo opio,
pa skita po vojničkim igrankama,
namiguje na ptice
i deli okolo svoja poslednja rebra.
26 January, 2011
Odlomak iz knjige "Jedan od onih života" - Djordje Balašević
Te noći sam joj oćutao najlepše reči koje znam...
Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari žita priviđa samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima...
I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo...
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose...
I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara...
"Zauvek?", pitala je uplašeno...
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvek" ne postoji...
Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
I zaplakaćeš, istog časa...
I najzad shvatiti kako sam te voleo...
Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari žita priviđa samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima...
I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo...
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose...
I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara...
"Zauvek?", pitala je uplašeno...
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvek" ne postoji...
Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
I zaplakaćeš, istog časa...
I najzad shvatiti kako sam te voleo...
Subscribe to:
Posts (Atom)